A ja bih, opet, rekao, kako je samo jedno sigurno: da će ga većina popušiti.

RADNICI SU UČINILI SVE ŠTO SU MOGLI: Nacionalizam je, ipak, živ, zdrav i podmlađen

Foto: Printscreen/ kameleon.ba/
Piše: Andrej Nikolaidis

Ljevica voli velike pokrete masa. Za razliku od konzervativaca koji sa ponosom govore o svojoj tihoj većini, ljevica neprekidno od svoje većine traži da bude glasna, veoma glasna. Konzervativci svog idealnog čovjeka vide u njegovom domu, sa porodicom. Ljevica svoje vidi na ulicama gradova, pod parolama i zastavama, sa ponekim molotovljevim koktelom u ruci, zlu ne trebalo.

Većina o kojoj govore konzervativci navodno je tiha zato što je navodno pristojna, no uvijek blizu trenutka kada će lupiti šakom o sto i napokon zavesti red.

Većina o kojoj govori ljevica navodno je tiha zato što je nesvjesna svog položaja, obnevidjela od nacionalizma, zato što se njome manipuliše.

A ja bih, opet, rekao, kako je samo jedno sigurno: da će ga većina popušiti.

SJEĆATE LI SE LIJEVIH PROTESTA

Brojnost ne znači ništa. Masa uliva lažni osjećaj moći i sigurnosti. Ako ste jedan u nizu brojeva, ako ste dio goleme gomile, spremite se na najgore.

Sjećate li se posljednjih lijevih protesta, posljednje lijeve mobilizacije masa u Bosni i Hercegovini , one koju je pozdravila takozvana lijeva inteligencija, dakako i moja malenkost?

One o kojoj smo pisali sa nadom i ponosom?

Ono kada se 5. februara 2014. blizu hiljadu radnika u Tuzli sukobilo se sa snažnim policijskim snagama?

Jeste, tada se armija osiromašenih radnika okupila ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zahtijevali su plate, neisplaćeno zdravstveno osiguranje, neuplaćeni radni staž, penzije… sve ono što su im država i novi vlasnici kompanija bili dužni platiti.

Protest se pretvorio u najveći poslijeratni izliv nezadovoljstva zbog privatizacionih pljački, kuge koja je poharala ekonomije svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije. Demonstranti su zauzeli zgradu Vlade. Specijalne snage policije su reagovale. Sutradan, broj demonstranata narastao je na 6000. Talas protesta proširio se i na druge gradove Bosne i Hercegovine.

 Zašto je počelo u Tuzli?

„Markale su, uz Srebrenicu, simbol ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Tuzla je, uz Zenicu, simbol ekonomskog uništenja te zemlje“, pisao sam tada, mislim i sada.

„Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojni su dijelovi jednog procesa“, pisao sam još, tada. Rat je bio početak tranzicije, tranzicija je bila nastavak rata drugim sredstvima, mislim i sada.

Još sam, tada, pisao i ovo: „Nadajmo se da je Tuzla indikator nove postjugoslavenske realnosti… Bit bosanskih protesta stoji u prizoru zgrade u Tuzli, koja gori, a plamen osvjetljava natpis ‘smrt nacionalizmu’, koji su na njenom zidu ostavili demonstranti“.

Gdje smo sada?

RADNICI SU UČINILI SVE ŠTO SU MOGLI

Radnici „Dite“ tog su 5. februara bili pred zgradom kantonalne Vlade. Tri godine kasnije, njihovu firmu za 8 miliona KM kupio je „Bingo“. Kupio je po sistemu slobodne pogodbe, zato što se „niko nije javio u sedmom krugu prodaje“, kako je medijima saopštio stečajni upravnik „Dite“, Hajrudin Kunalić. On je dodao i kako će novi vlasnik „zadržati sve zaposlene i nastaviti djelatnost“. Novac od prodaje, veli, biće iskorišten da se uveže staž svim zaposlenima.

A ako tako ne bude, a po pravilu ne bude, radnici „Dite“ mogu opet pred kantonalnu Vladu, je li tako?

Hoću vam reći: radnici „Dite“ su svjesni svog položaja. Nisu im bili potrebni lijevi intelektualci da ih osvijeste. Nisu bili tihi, naprotiv. Učinili su sve što su mogli: za svoja prava borili su se i, kako se kaže, institucionalno i vaninstitucionalno. Priredili su, nama lijevim intelektualcima, ono što volimo: bunt, pokret potlačenih.

To je bilo dovoljno za tekstove pune nade i srčane odbrane ideala, ali ne i za spas fabrike.

Nacionalizam je, i nakon što je plamen lijeve pobune osvijetlio natpis „smrt nacionalizmu“ na zidu, hvala na pitanju, živ i zdrav. I nekako podmlađen – facelifting ili dobra prehrana, ko će znati, ali izgleda svježe, kao da će barem još sto godina. U tom smislu – koji sam onomad promašio – Tuzla je zaista bila indikator „nove postjugoslovenske realnosti“. Ta realnost ne samo da ne može biti promijenjena glasačkim listićima, što smo znali odranije, nego ni protestima nezadovoljnih radnika, što, evo, znamo sada.

Sada su i demokratska Amerika i autoritarne Kina i Rusija – kapitalističke oligarhije. Kao što su to i naše, postjugoslovenske države. Oligarhija je naša zajednička realnost. Do nje smo svi stigli na različite načine: Amerika kapitalizmom i predstavničkom demokratijom, Rusija i Kina komunizmom, mi socijalističkim samoupravljanjem te ratovima i nacionalizmom devedesetih.

Dobro, a šta ćemo od sada? Intelektualci će se, naravno, i dalje zalagati za slobodu i pravdu. Radnici će i dalje tražiti svoja prava. Novi vlasnici će i dalje slobodnom pogodbom kupovati fabrike.

Da monoteističke religije već nisu osmislile koncept apokalipse i pravde na onom svijetu, na kojem će oni koji su bili gore biti dolje, a oni potlačeni nagrađeni, mi bismo ih sada izmislili.

Izvor: Žurnal (BiH)

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *