SAD izrazile zabrinutost zbog izbornog procesa u BiH
KOLUMNE PROZORI DUŠE - LEPE REČI SA DRUŠTVENIH MREŽA

Dragan Bursać: U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovjek…

Pričao mi jedan pričac

Piše: Dragan Bursać

U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovjek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbjeglica koja nigdje nije prispjela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu.

A kad padne noć, gdje da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sjete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. No, sjeti se naš junak da ima nekakvog rođaka na željeznici i potraži ga. Rođak izbjeglici “obezbijedi” smještaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigdje ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu.

Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbjeglica budio u Baru, daleko dole na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovjek počeo živjeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugdje si, a nigdje. Stalno si negdje, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku uđericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao.

I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbjeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVJEK Duško Trifunović.

Šta bi dao da si na njegovom mjestu?

Dusko Trifunovic, Interjvu 95-96.

„Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vrijeme spavao u vozu. Nisam imao gdje drugo.

Kao izbjeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sjednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo radit po noći, a ne mogu spavat u parku. A, nisam ni neki noćni čovjek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hljeba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u „Prometejevu“ knjižaru, gdjesam se najčešće grijao i gdjesam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: „Gdjesi bio?“ Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo.

Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bjedne priče kako nemam gdjespavati, gdjese okupati igdjedržati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio „Brankovu nagradu“ u Novom Sadu i ja sam tu obilježen kao pjesnik.“

Izvor: Facebook/ Dragan Bursać

[frontpage_news widget="13129" name="Prethodni članci"]

Ostavite komentar