REGION

Ivančić: Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj državni projekat

Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj nikad nije bila nostalgično-sentimentalnog tipa, već je to, zapravo, bio ozbiljan državni projekat

Piše: Jelena Diković

To znači da je u Hrvatskoj zaista srušeno 3.000 partizanskih spomenika, da je u prvom sazivu Sabora zaista sjedio zastupnik, koji je bio član ustaške vlade Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Franjo Tuđman je vrlo ozbiljno mislio kada je na samom početku devedesetih godina rekao da je NDH bila izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom. Taj proces se, dakle, od početka devedesetih ne zaustavlja, ističe u razgovoru za Danas hrvatski novinar Viktor Ivančić.

Kako naglašava, nacionalizam je jedna neupitna matrica koja se ne napušta, već oscilira, „pa tako i danas manifestira na sceni“.

– To je dominantna politika koju mnogo ljudi podupire. Masa je obično oportunistička i ide za onim ko joj šalje neku poruku. Trijumf nacionalizma nisu realizirali uvjereni nacionalisti, nego ona vojska koja je išla za tim zastavama. Na primjer, Domovinski rat je mitska kategorija, čija je funkcija da stalno održava atmosferu ratnog stanja u mirnodopskim okolnostima. Ta priča se i poslije 30 godina od završetka ratova non-stop vrti. Političari su zapravo vrsta kastriranih ratnika, nedovršenih generala…, ukazuje naš sagovornik.

* Upravo su na vlasti iste one političke strukture koje su krive za ratove. Kako se to desilo?

– Što se tiče Hrvatske, ni Socijaldemokratska partija (SDP) nije ništa manje kriva od Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), jer su bili lažni reformatori. Htjeli su ponudit umirenu verziju nacionalizma, koja bi bila građanski prihvatljiva, a nisu se htjeli suprotstaviti nacionalističkoj matrici. Utoliko su još krivlji.

* Kolika je onda u svemu tome uloga građanskih elita?

– Intelektualna elita u Hrvatskoj je više-manje zločinačka tvorevina. Intelektualci su uglavnom bili upregnuti u te ratno-propagandne priče. Ima glasova otpora, naravno, ali su marginalni. A i medijska struktura je tako postavljena da podržava vladajuće trendove.

* Kako sada gledate na sve što vam se dešavalo svojevremeno sa Franjom Tuđmanom, svi pritisci i pretnje… Mislite li da bi tako nešto opet moglo da vam se desi zbog tekstova koje pišete?

– Pritisci su konstanta. Postoji garnitura novinara ili kazališnih režisera koji svojim javnim radom ne podržavaju vlast i nacionalističke trendove, te su stalno izloženi pritiscima. Posle ovoliko godina iskustva, više se ne obazirem na to, ali i dalje idem po sudovima zbog tužbi. Ljudi poput režisera Olivera Frljića prolaze još gore, jer su izloženi čak i fizičkim napadima. Mislim da je danas na jedan sofisticiran način cenzura u medijima prisutnija nego prije. Ne mogu reći da je tokom devedesetih u Hrvatskoj bilo više medijske slobode, ali je bilo više prostora za opozicijsko djelovanje nego danas. Novinarstvo je naprosto postalo neka vrsta servisne djelatnosti.

* Baš ste svojevremeno i izjavili da novinarstvo sada živi od marketinga. Hoće li onda ono malo kritičkih i objektivnih medija na ovim prostorima preživeti?

– Postoji nešto dubinski neprirodno u činjenici da mediji žive od marketinga. Vi proizvodite neki proizvod, a živite od nekog drugog proizvoda. A taj drugi proizvod je čista negacija ovog prvog, naprosto jer je oglas čista negacija kritičkog novinskog članka. Činjenica da novine više ne žive od prodaje, već od marketinga ih dovode u mrežu lojalnosti koja se ispunjava, pa cenzura na neki način postaje duša novinarstva. Ako govorimo o tradicionalnom novinarstvu, ono na tržištu ne može funkcionirati i trebalo bi biti tretirano kao javno dobro. Pretpostavka za to je postojanje minimalno pristojne države, koja će sponzorirat nezavisne medije, jer pravo na poštenu informaciju treba da ima svaki građanin. Međutim, mi danas imamo maksimalno nepristojne države. U ovim uvjetima, drugi način je djelovanje s margina, kao što je list „Danas“ u Srbiji ili „Novosti“ u Hrvatskoj.

Zatopljuju i zahladnjuju odnose kako im odgovara

* Šta mislite o odnosima Hrvatske i Srbije?

– Službena Hrvatska i službena Srbija ispomažu jedna drugu, zatopljuju i zahladnjuju odnose kako im odgovara. Nastoje uvuć građane u navijačko-agresivna raspoloženja koja će im onda služit za unutrašnje političko pozicioniranje. Ono što mene zanima u odnosima dvije države je zapravo dugotrajno zagađeno, a to je da u Hrvatskoj ne mogu kupiti knjigu koja je štampana u Srbiji.

Suočavanja s prošlošću nema

* Ima li nade da će na ovim prostorima ikad doći do pomirenja?

– Suočavanja s prošlošću nema. Ove ovdje zemlje su zajednice mučenika gdje svako priča neku svoju mučeničku priču. Dešavaju se i grozne stvari, poput te da se u logoru Lora podiže spomenik jedinici kojoj su pripadali logorski čuvari. To je više od poricanja, to je poruka: „Mi  znamo šta se tu dogodilo i smatramo da je to dobro“.

Izvor: Danas

loading...

Ostavite komentar