Pismo Ani Radmilović: Opsujem u bradu, da ih baš ne pošaljem u licemjernu pičku materinu. I sad se preko tebe dokazuju.

Piše: Domagoj Margetić

Ne želim. Želim misliti da je onaj sjaj tvojih očiju samo preselio u neki drugi svemir.

Samo malo dalje. Pa ćemo ga sad gledati kao neke zvijezde u nekim dalekim sazviježđima od kojih smo svjetlosnim godinama daleko. Koja jesu negdje izgubljena u beskraju, ali ne i nedostižna. Serem, dakako.

Misli mi se konfuzno tuku i svađaju međusobno. Smjenjuju se u mislima tišina i buka. I kao da povremeno zavrištiš na Pedra, negdje iz prikrajka birtije, jer opet radi neko sranje po kafani, ili je jednostavno zbrisao malo prošvrljati, jer mu je dosadilo. Pa jebemu drugarice draga, kud ode?! Kako to bre, a da se niti oprostit nismo stigli kako spada. Slabo se snalazim u tim odlascima dragih ljudi. Nikako. Neprihvatljivi su mi.

Ne mogu stalno da se rastajem od nekih za koje bi da su ovdje zauvijek. Znam, prekorili bismo sad jedno drugo i rekli da te neke velike riječi ne postoje. Nikakva zauvijek. I nikakva vječno. Postoje tek trenuci. Krhotine neke. Koje nas kao u nekom razmrvljenom bestežinskom stanju raznose kojekuda dok ne dođe vrijeme da pođemo svemirima daleko. Hodam sinoć ovim gradom i samo, svakih nekih desetak metara promrmljam u bradu po jedno “Jebiga!”.

Prelistavam naše poruke, prečitavam ta naša dopisivanja, rasprave, razgovore, sve te naše ovakve ili onakve slutnje i poneku nadu skrivenu između redaka svega lošeg i ružnog čega smo se pribojavali. Jebiga, generacijo! Kud si to požurila? Ne bi ti svemir pobjegao, draga Ana. A i da pobjegne, pa što? Ima tih svemira ko u priči, već bi našla neki da odeš. Samo, kud baš sad? Sve nešto ću kao da sjednem da ti pišem, pa me misli skrenu na neki naš ručak u Klubu književnika, ili na neku brzinsku a cjelodnevnu kafu na Crvenom krstu, pa shvatim da nema u ovom trenutku nikakvih pametnih i suvislih rečenica koje bih ti napisao. Samo ponovim ono “Jebiga!”. A kad bi samo vidjela kako sad svi pišu o tebi. I to lepo bre pišu!

Da ne povjeruješ. Svi oni kojih nije bilo ni blizu, i mediji i intelektualci i kolege i svatko netko ima nešto lijepo o tebi da napiše i kaže. Svima kao nešto žao, pišu o preranom odlasku i o ovom i onom, i koliki je to gubitak. A ja si mislim vrlo iskreno, jer znam mogu s tobom tako – pa pička li vam materina licemjerna. Jer sjetim se kako si mi onomad pisala, jer si skupljala zadnje dinare za neki lijek. A pomoći i solidarnosti niotkud. E da ih sad vidiš. Da ih pročitaš ili čuješ. Srećom, nadam se ne dopiru sva ta licemjerna sranja do tog svemira u koji si pobjegla od svega ovog. Peče ih valjda njihova prljava savijest. Kažnjavali su te izolacijom i odbačenosti onako kako su htjeli i mrtvo Zorana kazniti za njegovo intelektualno disidentstvo. Pa onda i tebe za tvoje. Pa su tebe kaznili duplo za tebe, i duplo za Zorana.

Sad kad si otišla, okrenuli ploču. Jebeni licemjeri! Samo, generacijo, bilo je i nas koji smo te drugarski voleli! Bilo je nas kojima ćeš nedostajati i za deset godina, i kad se po ne znam koji put vratim u moj Beograd, opet, i opet, i ponovno, i iznova, uvijek drugačije nedostajat će mi da budeš tamo. Ti si, eto, sad napokon slobodna. Od svega. Od ovvog njihovog ludila koje si prezirala i koje sam samo s tobom i još tek nekoliko ljudi mogao komentirati, jer nismo neke stvari mogli baš pred svima ni reći.
Jednom si mi o tome napisala: “Ne znam kako shvatiti jedno ludilo, ne možeš mu ući u sistem. to nikome nije uspelo, da se identifikuje sa manijacima shvati zašto nešto rade”. Sad si slobodna i daleko od tog ludila s kojim nas ostavljaš. I ovdje će mnogima laknuti što si otišla.

Jedna manje. Jedna koja misli manje. Izgubio sam velikog druga. Drugarčinu. Moju drugaricu. A Balkan je izgubio jednu veliku ženu. Baš s velikim Ž. Nama malobrojnima koji ostajemo iza tebe, tvoj odlazak je puno bolniji. Otišla je jedna od nas. Jedna od onih pobunjenih. Jedna od onih koji nisu pristajali na njihove igre, njihove kombinacije, njihova pravila. I na odlasku razotkrivaš licemjerstvo ovog društva. I razotkrivaš prava lica ovih koji nas okružuju, otkrivaš sve što ovi oko nas jesu, kad pomisle da još jednom preko tebe mogu biti nešto.

Prvo su se dokazivali tim svojim odnosom prema tebi i Zoranu. Ignoriranjem. Izolacijom. Odbacivanjem. Neprihvaćanjem. Nisi bila njihova. Nisu te htjeli. Kao što niti nas ne žele. Niti su te ikad prihvatili. Nisu ti priznavali čak niti to da znaš pisati, ali eto nisu baš nikad javno smjeli reći ono što su govnarski šaptali iza leđa – nije ona nikakav pisac.

Nije te to diralo tad, a sad tamo gdje jesi pogotovo.

Ali da ih sada vidiš. Istom mjerom kako su se onda odnosom prema tebi dokazivali sami pred sobom, i odnosom prema tebi dokazivali neke svoje napuhane veličine, spisateljske i novinarske egotripove, sad ponovno preko tebe još jednom žele bit veliki. Tako oni slave odlazak One, koju nikad nisu prihvatili. Ej, draga, da sad vidiš kako o tebi pišu. Netko tko ništa nije znao i ne zna, pomislit će – pa ta je Radmilovićka bila prava pravcata zvijezda, spisateljska ikona i svašta nešto. A znamo ti i ja, kao i kod svih nas, bilo je dana kad za hleb, bre, nisi imala. Jebiga! Opet opsujem u bradu, da ih baš ne pošaljem u licemjernu pičku materinu, ili kojim slučajem u više njih. I sad se preko tebe dokazuju.

Možda će i nekoj nagradi dati tvoje ime. Možda sutra i održe kakve govorancije i oproštaje. I možda ti posthumno dodijele kakvo priznanje, da još jednom i na tebi mrtvoj pokažu kako su eto oni veliki. A ti si bila i ostala veća od svih nas. Hvala ti za korake koje smo napravili zajedno. Hvala ti za vrijeme koje smo dijelili. Za pokoju kafu koju smo popili, za onaj ručak koji si platila zadnjim parama od honorara nekog koji ti je ionako umanjen došao s višemjesečnim kašnjenjem. Pa smo ga zajeli i zapili, a drugi dan što bude.

Hvala ti na drugarstvu.

Ženo!

Ž.E.N.O.!

Sad ostaju samo ovi patuljci, koji ionako pojma nemaju, i nekolicina nas, onako tvojih i onoliko tvojih koliko si nam to dopuštala. PS Nadam se da si upala u neki svemir u kojem pare više nisu važne. Da odmoriš malo od svega.

Ćao, draga. Sutra ću stati iznad Save, pročitati neku pesmu, popiti koju rakiju, i pozdraviti te, pa neka ti Sava prenese tamo na svom kraju u tvom i mom Beogradu.

Sretno, draga! I još jednom, stvarno ne znam kud si to požurila, tako na brzinu, bez pozdrava.

Jebiga!

Tvoj Dome

Izvor: Radio Gornji grad

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *