Preminuo je jedan od najboljih jugoslovenskih boksera, Marijan Beneš
PODSEĆANJA REGION

Marijan Beneš, čovjek koji je dva puta nokautirao Banju Luku

Marijan Beneš, čovjek koji je dva puta nokautirao Banju Luku

Prošlo je više od 35 godina kako se Marijan Beneš povukao iz boksa. Ovom pričom, želimo da vas tekstom iz decembra 2017. podsetimo na Marijana boksera, pesnika, heroja i čoveka koji je to ostao i među neljudima:

Marijan Beneš, legenda jugoslovenskog boksa i sasvim sigurno jedan od najvećih sportista ovih prostora, bije svoju najveću bitku. Tiho, daleko od očiju javnosti, u svom banjalučkom domu, mirno i dostojanstveno, Beneš se bori za život. Predano, uporno, tvrdoglavo. Inatom i pameću. Kao nekad u ringu.

Foto: Screenshot/ Youtube

Piše: Dragan Bursać

Ali, najveći grijeh je u sadašnjosti. Agencijska vijest glasi: „Za sada je izostala bilo kakva reakcija Grada Banjaluke, ali i Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. I slabo ko će vam to od Banjalučana i znati kazati za ovaj meč, jer banjalučki mediji, sa izuzetkom par časnih, o sudbini Beneša šute. Uporno, doslijedno i sado-mazohistički. A da bi znali šta je na stvari, morate biti upućeni u odnos jednog bivšeg šampiona i jednog bivšeg grada.

Udarao je Beneš tih sedamdesetih svoje protivnike, a Banjaluka je bila na nogama. Slavila je novog evropskog šampiona u boksu. Amaterskog i profesionalnog. Nokautirao je tada Beneš Banjalučane svojom pozitivnom energijom, euforijom i zauvijek se upisao u besmrtnike. No, boks, onaj beskrupulozni i viteški, ne prašta. Marjanu je prvo stradalo oko, a onda se počelo urušavati zdravlje.

Nego, ni Banjaluka ne prašta. Ne prašta što je Beneš – ni kriv, ni dužan – po rođenju Hrvat. Za sebe je govorio do besvijesti da je i Srbin, i Hrvat, i Bosanac, i Rom, ali pijana i nacionalizmom drogirana Banjaluka tih devedesetih, onako neljudska, nije mogla čuti urlike čovjeka Beneša. Namjesto toga, Banjaluka je ubila rođenog Marjanovog brata Ivicu, Banjaluka je, uličarski i kukavički, pretukla Marjana pred njegovim kafićem, uz huliganski poklič „A ko je sad jači, šampione!?“ Banjaluka je, poput razjarenog bika, otjerala Marjana kao „ustašu“ na radnu obavezu, u sabirne centre, da kopa rovove za srpsku vojsku.

Roki Balboa među Romima

I Banjaluka je, bar tako misleći 1995. godine, protjerala velikog boksera u Hrvatsku. Banjaluka je pomislila, samo pomislila, da je nokautirala Marjana. Pa je tako šampion postao apatrid u zemlji koju je volio najviše na svijetu. Ljudina iz partizanske porodice, koja je sa sobom uvijek nosila sliku Josipa Broza Tita, postao je u Hrvatskoj „četnik“, u Banjaluci „ustaša“.

I dok je on bio svoju egzistencijalnu bitku, načetog zdravlja, šta su radili Banjalučani? Uz časne izuzetke – ćutali. Ćutali su na svako zvjerstvo koje je u njihovo ime učinila nacionalistička zvijer Benešu i njegovoj porodici. A, šta je uradio Beneš? I dok bi svaki čovjek u njegovoj situaciji sa moralne i ljudske visine sa promatrao prćije napuštenog Balkana i kontinenta čak, veliki šampion se vratio u svoj grad, e da bi grad nokautirao po drugi put u superteškoj kategoriji ljudskosti.

Marijan nije dobro vidio, slabo je govorio, ali njegova djela su kao maljem obarala poglede „tihih Banjalučana“, istih onih koji su u delirijumu 1979. godine u Boriku proslavljali njegovu titulu profesionalnog evropskog šampiona i koji su mučki ćutali nad zvjerstvima devedesetih. Veliki šampion je otvorio školu boksa „Feniks Bin“ u Udruženju Roma. Poput Rokija Balboe, naš stvarni Roki – Marjan je sklanjao sa ulice djecu i učio ih ne bokserskoj, nego životnoj školi.

I dok je rijetkim banjalučkim novinarima koji su se usudili posjetiti veliku legendu pokazivao svoju zbirku pjesama Druga strana medalje, rekao je nešto nezaboravno o Romima. Nešto što se tiče ponajmanje Roma, a najviše svih nas ostalih, a većinskih. „S njima treba živjeti, upoznati ih, pa tek onda donositi sud. Za vrijeme rata oni nisu klali i ubijali ljude, kao što su to drugi činili. Moja familija je bila partizanska, nije bila ni ustaška, ni četnička. Naučio sam da volim ljude, a to se najbolje vidi iz mojih pjesama.“

E taj i takav Beneš je, nakon svih teških nokauta koje je zadavao i primao, svirao violinu, pisao poeziju, bio ikona grada, republike i zemlje, to posebno ljudsko biće je danas tek „neprijatnost“ za Banjaluku. Jer je živ! Jer je neporažen! Jer se i u bolesti drži ponosno! Jer ustaje nakon najbolnijeg nokauta u kome gubi brata i gleda u lice nacionalistima iz Banjaluke. I danas, sve jednako nepokoren, vodi svoju najveću bitku, bez da zaziva na milost i samilost.

U porazu su i pobjede od neba veće…

A Banjaluka sve jednako muči. Iščekuje letalni ishod, valjda, pa da se jave „poštovaoci lika i djela“, navijek zakašnjeli malograđani, koji se i sjenke svoje plaše. Jer, više-manje, bili su niko i ništa sve ove decenije i mogu samo skrušeno da konstatuju kako su savremenici Marijana Beneša. Mnogi sličan Marjanu u Evropi i svijetu za života bi u gradu svoje heroike dobio ulicu ili spomenik. Ne u Banjaluci, koja nekim drugim, zagovaračima ideologije krvi i tla, istim onim pobornicima ideje koji su u smrt otjerali Marjanovog brata, a njega u egzil, e njima Banjaluka daje imena ulica.

No, ne mari veliki šampion za to. Jer, ko se sve i kako bavi sportom, istorijom i uopšte gradom Banjalukom, možda je i najbolje što je Marjan sklonjen od pažnje, tastature, kamere i pera takvih.  Samo upamtite, ima jedna Marjanova pjesma Priča o meni, a tu on kaže: Sport me naučio da lako se ne predajem / Da čast i ponos baš ni zašta ne dam / Tko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće / A i u porazu su i pobjede od neba veće…

Čuješ li ovo, Banjaluko? Možeš li se nakloniti velikom šampionu, priznati da te i na bolesničkoj postelji nokautirao, i tako potražiti put svoje lične pobjede do koje se pročišćenjem dolazi? Ili ćeš tek konstatovati kako je „Bio jednom jedan šampion?“ Čovjek koji je ušao u ring bezmalo 400 puta i koji je izgubio samo 29 mečeva u karijeri, čovjek koji je 26 puta polomio kosti sebi u žaru borbe, stoji i gleda te, Grade. Na tebe je red…

Izvor: infokolumne.blogspot.rs

Ostavite komentar